Krapina, glavni grad Krapinsko-zagorske županije koji krase ne samo prirodne ljepote nego i bogato kulturno naslijeđe. Starodrevni hrvatski grad Krapina prvi put se spominje u pisanim povijesnim vrelima krajem 12. stoljeća, a razvijeno gradsko naselje koje je nosilo isto ime od sredine 14. stoljeća. Sam je grad postojao i ranije, a to potvrđuju brojni arheološki nalazi ne samo iz razdoblja vladavine Rimljana nego i iz ranijih razdoblja kamenog doba. Naime, Dragutin Gorjanović Kramberger otkrio je ostatke krapinskog diluvijalnog čovjeka na brdašcu blizu samog centra Krapine, Hušnjakovom, te je utvrdio kako je to nalazište staro oko 130 tisuća godina. 
     Što se tiče pisanih povijesnih dokumenata vraćamo se u 1193. godinu kada je Krapina prvi puta spomenuta u povelji kojom je pečuški biskup Kalan, a ujedno i upravitelj Kraljevine Dalmacije i Hrvatske dopustio zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima pravo ubiranja desetine od uroda žitarica i vina u Krapini, Okiću i Podgorju. Uz mjesto Krapina spominje se 1225. godine i kraljevska utvrda, tkz. burg u kojem je 2. lipnja spomenute godine boravio hrvatsko-ugarski Bela IV. Arpadović. 
     Najstariji pisani spomenici, u smislu izvorne arhivske građe, potječu dakle s kraja 12. stoljeća, a nastavljaju se, u obliku kraljevskih povlastica, od početka 13. pa sve do sredine 19. stoljeća. Sama povijest grada najviše se čuva upravo u tim povlasticama preko kojih saznajemo o brojnim zanimljivostima o životu i radu građana Krapine. 1347. godine kralj Ludovik I. Anžuvinac dodijelio je Krapini privilegij slobodnog kraljevskog grada i time Krapincima omogućio znatnu autonomiju. Nakon njegove smrti, krapinsku utvrdu i pravo izravnog vladanja u Krapini naslijedio je novi hrvatsko-ugarski kralj – Žigmund Luksemburški koji je vladao od 1387. do 1437. godine. Kroz povijest krapinska je utvrda često mijenjala vlasnike, bilo da se radilo o kupnji, ženidbi ili darivanju i tako su tamo stolovali kneževi Celjski (nakon što su dobili „Stari grad“ od kralja Žigmunda dobivaju i titulu grofovi Zagorski), obitelj Keglević, obitelj Drašković, grof Wojkffy, a posljednji gospodari grada bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. 
     Prirodni položaj Krapine i okolnih mjesta našao se i na meti renesansnih kartografa svjetskoga glasa. Radi se o najstarijim hrvatskim kartografima – Trogiraninu Ivanu Lučiću i Varaždincu Stjepanu Glavaču koji su u svojim zemljopisnim kartama, tiskanima u srednjoeuropskim gradovima već od 16. stoljeća, pažljivo zabilježili Krapinu i njenu okolicu. 
     Kolika je bila važnost Krapine svjedoči i činjenica da je za vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, u krapinskoj utvrdi održano čak pet hrvatskih Sabora (1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. godine). Na to je utjecao status samog grada u kojem su cvjetali trgovački i obrtnički poslovi, redovito se održavali godišnji i kraljevski sajmovi na kojima su sudjelovali i strani građani što je ujedno i doprinijelo razvoju školstva, urbanizacije, uprave i sudstva. 
     Razvoj grada na temelju kraljevskih privilegija prestaje u doba hrvatskog narodnog preporoda koji je započeo krajem 18. stoljeća, a sam vrhunac doživio sredinom 19. stoljeća, točnije 1848. godine, kada je Josip Jelačić imenovan hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom. Te je iste godine ukinuo feudalni poredak i o tome obavijestio sve općine i gradove posebnim Banskim pismom, pa tako i Krapinu. Na taj je način Krapina zakoračila u novo doba – doba moderne Krapine, moderne gradske uprave, modernog građanskog društva. 
     Otac hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevit Gaj, rodom iz Krapine, pokrenuo je zajedno s ostalim hrvatskim preporoditeljima, osnivanje modernih preporodnih ustanova, najprije u Zagrebu, a ubrzo i u Krapini. Otvaraju se podružnice Matice hrvatske, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, Narodnog kazališta, Narodnog muzeja i naravno, čitaonice (1845. godine) kao „žarišta preporoda“. Osim kulturnog zamaha, preporod je donio i određene gospodarske pomake – dojučerašnji je kmet nakon 1848. godine postao slobodni građanin s pravom sudjelovanja u cjelokupnom javnom životu, došlo je do osnivanja modernih trgovačkih poduzeća i obrtničkih radionica kao i organizacija gospodarskih izložbi od kojih su neke imale i međunarodno značenje, a njima sudjeluju i gospodarstvenici iz Krapine.
     Modernizacijski procesi u gradu nastavljaju se i tijekom druge polovice 19. stoljeća pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata. Grad dobiva modernu upravu i sudstvo, a i mijenja se socijalna struktura stanovništva - prisutno je povećanje pučanstva, stvaranje novih društvenih struktura, u javni život polako ulaze i žene, povećava se pismenost. Veliku ulogu u svemu tome imala je i gradnja „Zagorske željeznice“ koja je prvi put protutnjila ovim krajem 1886. godine i zbog svoje važnosti prozvana je „žilom kucavicom“ Hrvatskog zagorja. Daljnji razvoj Krapine vidljiv je u otvaranju brojnih kulturnih i prosvjetnih ustanova od javnoga značenja - osim pučke i srednje škole, tu su i Društvo čitaonice, Pjevačko društvo, Društvo Crvenoga križa, Vatrogasno društvo i različita dobrotvorna društva. Brojne se obrtničke zadruge također nastoje modernizirati. Neke od njih postupno se uređuju u moderna industrijska postrojenja i zapošljavaju veći broj radnika, kao npr. glasovita tvornica kamenine („Krapinske kamenine“) u krapinskoj kuriji sačuvanoj sve do danas na uglu Magistratske ulice i Ulice D. G. Krambergera, a njihov se položaj krajem 19. stoljeća sve više regulira prema zahtjevima prvoga hrvatskog Obrtnog zakona. Sve to stavlja Krapinu u klasu s razvijenijim hrvatskim gradovima toga vremena.
     Kada govorimo o Krapini, moramo staviti naglasak i na vjerski život grada u kojem je već od sredine 13. stoljeća katolička župa, a župna crkva sv. Nikole spominje se već početkom 14. stoljeća. Uz crkvu su djelovali brojni zaslužni župnici i svećenici, a tijekom druge polovice 18. stoljeća posebno svečano i važno mjesto u gradu zauzima crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu koja ubrzo postaje naširoko poznato proštenište. Istovremeno su u gradu djelovale i brojne kršćanske bratovštine kulturno-prosvjetnog i humanitarnog značenja. Župna crkva sv. Nikole i pripadajuće kapele te kasnije crkva i samostan franjevaca s bogatom knjižnicom od 8000 naslova, bili su i ostali simbolima Krapine, ali i središnja urbana jezgra grada. Kako su godine, desetljeća odmicala tako su oko njih nastajale gradska vijećnica, škole, kurije velikaša, razvijale se gradske prometnice, trgovi, zelene površine, postavljali se javni gradski spomenici... 
     Sastavni dio opće kulture građana potvrđuje se i u njegovanju zdravstvene kulture, koja je na različite načine i u skladu s razvojem medicinske znanosti, prisutna u Krapini već u razdoblju srednjovjekovlja. Modernija zdravstvena kultura razvija se od sredine 18. stoljeća kada na području Krapine nalazimo više stručnih ranarnika, ljekarnika i liječnika. Početkom 20. stoljeća, točnije 1903. otvoreno je glasovito Kneippovo lječilište tkz. krapinske mrzlice, a potom i moderni Dom zdravlja koji djeluje i danas.
     Krapina je danas kulturno, upravno i političko središte županije Krapinsko-zagorske te grad koji je izrazito ponosan na svoju povijesnu baštinu, dugu tradiciju školstva i obrtništva.

(Podaci iz djela: 
Grupa autora. Krapina – grad povijesti i kulture. Krapina. 2004.)