ŽIVOT I DJELO LJUDEVITA GAJA

 

     Ljudevit Gaj rođen je u Krapini 8. srpnja 1809. godine. Već je u najranijoj mladosti pokazivao velik interes za povijest svoga grada, a posebice kada je u knjižnici Franjevačkog samostana u Krapini pronašao rukopis patera Sklenszkog Brevis Descriptio loci Krapina ejusque oppidi nec non conventus Franciscanorum in hoc oppido collocati (1779. godine). Inspiriran tim rukopisom izdaje u Karlovcu 1828. godine knjižicu Die Schlösser bei Krapina, sammt einem Anhange von der dortigen Gegend in botanischer Hinsicht. Iako obrazovan na njemačkom jeziku, svim je srcem bio vezan za Krapinu i svoju domovinu Hrvatsku.

     U Hrvatskoj je početkom 19. stoljeća službeni jezik u Saboru, vladi i crkvi bio latinski, a uz snažan pritisak nametali su se njemački i mađarski te u južnim hrvatskim pokrajinama i talijanski jezik. Osim navedenih jezika bila su aktivna i tri narječja hrvatskog jezika (štokavsko, kajkavsko i čakavsko) i zbog svega navedenog najvažniji korak hrvatskog narodnog preporoda, koji svoj uspon doživljava između 1835. i 1848. godine, bilo je prihvaćanje jedinstvenog književnog jezika, pisma i načina pisanja. Taj revolucionarni korak u nacionalnoj kulturi izveo je upravo Ljudevit Gaj svojom knjižicom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja izdanoj u Budimu 1830. godine u kojoj je nov način pisanja prema češkom uzoru za slova s kojima je bilo najviše teškoća - č, ć, ž i š.

     Ustrajnim naporima, Gaj 1835. godine pokreće u Zagrebu prve novine na hrvatskom jeziku. Bile su to Novine horvatzke i njihov književni prilog Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska s geslom „Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti“. Već po svom naslovu, oba glasila imaju temelj na službenoj hrvatskoj politici, prije svega u pogledu integracije hrvatskog prostora. Budući da se novine nisu smjele izravno baviti političkom problematikom, Gaj je osobiti naglasak u tome smjeru stavio na Danicu. Zato se u svakom broju Danice, koja se čita i na krapinskom području, govori o važnijim pitanjima kao što su odnos prema prošlosti, problemi pravopisa i književnoga jezika i perspektivni ciljevi za budućnost. U Danici je i Antun Mihanović objavio svoju pjesmu „Hrvatska domovina“ koja kasnije (1891. godine) kao „Lijepa naša“ postala hrvatskom himnom.

     Do siječnja 1836. godine Gaj se služio kajkavskim narječjem i starim načinom pisanja, a potom je uveo štokavsko narječje kao književni jezik, prihvatio novi pravopis i u ime narodnog jedinstva uzeo ilirsko ime.

     1838. godine osnivaju se prve ilirske čitaonice koje postaju središta preporodnog rada. Uz njih se ubrzo osnivaju Gospodarsko društvo, Matica ilirska (utemeljena 1842. godine, a od 1874. nosi naslov Matica hrvatska), Prva hrvatska štedionica, Narodni muzej i Narodni dom. Matica je imala za cilj „kultiviranje“ narodnog jezika i književnosti, a osim što je organizirala brojne koncerte, izdavala knjige i na sve moguće načine pokušala promicati hrvatski jezik i stvaralaštvo, bila je i organizator diletantskih tkz. ilirskih kazališta u Zagrebu, ali i u drugim većim gradovima i mjestima, pa tako i u Krapini. Kako piše Danica, cilj je ilirskoga kazališta u Krapini „izobrazba i probuđenje narodnoga duha, koji je kod nas uspavan bio“. Između 1841. i 1846. godine u izvedbama ilirskoga teatra u Krapini dobrovoljno je sudjelovalo dvanaest žena s područja Krapine, pripadnica različitih slojeva ujedinjenih u težnji da hrvatsku riječ prenesu hrvatskom puku. Sve to svjedoči da je Krapina u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda bila jedno od kulturnih središta Hrvatske. 1847. godine u Krapini je izvedena prva hrvatska opera Ljubav i zloba, samo godinu dana nakon praizvedbe u Zagrebu.  

     1843. godine kralj Ferdinand zabranjuje upotrebu ilirskog imena pa se otad ono zamjenjuje hrvatskim koje se otada sve više širi na sve hrvatske pokrajine i postaje nacionalnim imenom dok je dotada označavalo samo kajkavski dio Hrvatske. Te je iste godine, točnije 2. svibnja, strastveni ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski prvi progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno. Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio pogubnost nadomještanja hrvatskog stranim jezicima. Njegovo zalaganje urodilo je plodom 1847. godine kada je hrvatski jezik konačno proglašen „diplomatičkim“ tj. službenim jezikom u Hrvatskoj.

     Unatoč nekim lutanjima (ime „ilirski“) i povijesnim zabludama (sjedinjenje svih južnoslavenskih zemalja) u političkom smislu, hrvatski narodni preporod svojim je razvojem išao ka svojem primarnom cilju – kulturnom, jezičnom i političkom ujedinjenju svih hrvatskih zemalja.

     Krapina se odužila svom istaknutom građaninu postavljenjem spomenika (rad kipara Ivana Rendića) na glavni gradski trg 27. rujna 1891. godine. Sam glavni trg i ulica koja vodi do njegove rodne kuće nose Gajevo ime. U rodnoj kući, na broju 14., danas je zavičajni muzej.

     Gaj je umro 20. travnja 1872. godine u Zagrebu gdje je pokopan na Jurjevskom groblju, a 1885. njegovi su ostaci zajedno s Vjekoslavom Babukićem, Dimitrijem Demetrom, Franom Kurelcom, Vatroslavom Lisinskim i Stankom Vrazom preneseni u arkadu iliraca na Mirogoju.

     Gaj je kao predvodnik mlade nacionalno osviještene građanske klase uveo Hrvatsku iz feudalnog u moderno građansko doba te je svoj narod pretvorio u naciju sa svim njenim obilježjima (jedan narod, jedan jezik, jedan teritorij). Iako postoje mnoge nedoumice spram njegova političkog djelovanja, nitko mu ne može osporiti zasluge na kulturnom planu. Dignuo je Hrvatsku na noge, probudio već gotovo mrtvu nacionalnu svijest i pronio hrvatski jezik u svaki kutak domovine.